Čudo bosanskog biznisa: Gračanica će uvoziti radnu snagu


“Kad dođe deset sati naveče, u Gračanici kao da je svirala opšta opasnost. Nigdje nikoga. Dok drugdje tek izlaze, ovdje su već u krevetu, jer znaju da se moraju odmoriti za novi radni dan. I čini mi se da je oduvijek tako. Isto tako, morate znati i da će ovdje večeras zaspati najmanje 100 milionera”, počinje novinar Mirsad Čamdžić priču o jednom od gospodarskih čuda Bosne i Hercegovine.

Gračanica je s više od 1.110 poslovnih subjekata i stopi zaposlenosti jedan od bh. lidera, a uz magistralnu cestu koja prolazi gradom doslovno su načičkani brojni manji ili veći pogoni. U njima se proizvodi plastični asortiman, po kojem je ta općina na sjeveroistoku Bosne i Hercegovine bila poznata i prije rata, školski namještaj, betonske konstrukcije, peleti, liftovi, kožna galanterija, SIM kartica, a Gračaničani su proizveli i prvi bh. kompjuter. Partneri su im najveći svjetski brendovi, a gračanički poduzetnici nisu samo lideri u Bosni i Hercegovini, nego u regiji i Europi.

No, nedavno je objavljen podatak da Gračanlije imaju najmanji prosjek u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine, a možda i u državi. Podaci Federalnog zavoda za statistiku govore da je prosječna neto plaća u Gračanici 541 konvertabilnih maraka (277 eura), dok je prosjek u entitetu Federacija (koji značajnije ne odstupa od državnog prosjeka) 839 KM, odnosno 429 eura.

Neka inspekcija istraži rad na crno

Sead Jahić tvrdi kako se plaće u tom kraju isplaćuju u regularnim zakonskim okvirima, a ono što ide uz njih pokriva se kroz razne bonifikacije.

‘Rad na crno je zanemariv, a posao inspekcija je da pronađu ima li takvog rada. No takav rad i kad postoji ne obara prosjek, jer te pare nisu nigdje prikazane. Ima i puno ljudi na birou, ali se niko ne javlja na raspisane konkurse, jer ima i onih koji ne žele da rade’, objašnjava.

Navodi kako su najuspješnije kompanije u Gračanici zapravo ‘porodične kompanije’, u kojima ‘članovi porodice ne uzimaju visoke plate i ne podižu prosjek, nego preuzimaju poslovni rizik kompanije’.

‘U slučaju pozitivnog poslovanja dobiju naknadu iz dobiti. Za razliku od njih, rukovodstva i zaposlenici državnih kompanija uzimaju ekstremno visoke plate, podižu prosjek, a na kraju posluju sa gubicima’, ukazuje Jahić.

“Ako već pitate za tih 540 maraka, koliko iznosi prosječna plata u Gračanici, statistika je kao bikini – otkriva sve, a skriva najvažnije. Tešanj, Gračanica, Gradačac i Goražde imaju najmanje plate, jer je tamo najjači realni sektor, a tamo gdje su država, birokratija i administracija, plate su najviše”, objašnjava Čamdžić.

Ne vjeruju statistici

Ni općinski načelnik Nusret Helić ne vjeruje statistici. Komentirajući podatke o zaposlenima i onima koji čekaju posao, a omjer je po službenim brojkama otprilike jednak, navodi kako od onih 9.000 bez posla “polovica radi u inostranstvu, a na birou im stoji radna knjižica”. Za plaće kaže da su one u praksi doista nešto drugo, ali i upućuje kritiku državi, zahtijevajući da olakša i radnicima i poslodavcima te, “kroz promjenu porezne politike i smanjivanje doprinosa, rastereti privredne subjekte”.

“Velike dažbine i porezi ih opterećuju, pa su radnici spremni raditi i bez osiguranja, a to ne vodi u razvoj. Moraju se pomicati plate u smislu zadržavanja ljudi i stvaranja boljeg ambijenta – bez boljih plata nema ni potrošnje, a bez potrošnje nema ni razvoja i treba napraviti balans”, konstatira Helić.

Gračanlije žive drugačijim životnim stilom od susjeda, pa ulice opuste već u 22 sataHasan Soha Puškar / Ustupljeno Al Jazeeri

I on je svjestan da Gračanici ponestaje kvalitetne stručne radne snage, jer mnogi ukazuju kako će se radnici morati “uvoziti”. Zajedno s poduzetnicima, nastoji utjecati na sustav obrazovanja da stvara radnike, kojima je posao zajamčen.

Na oglase se ne javljaju

Glavna i odgovorna urednica Radija Gračanica Melina Kurtović potvrđuje riječi načelnika, navodeći kako se u oglasima koje emitira ta radijska postaja tjedno traži i po stotinjak radnika, oglasi traju i po mjesec dana, ali se nitko ne javlja.

“Pretpostavljam da ljudi razmišljaju tako da negdje Sloveniji mogu zaraditi 1.500 eura, umjesto 1.500 maraka ovdje, pa još ako supruga ima toliko, ne može da mu ne bude bolje, bez obzira koliko skup život tamo bio. Ako i ima sigurnost ovdje i redovno je prijavljen, ljudi odlaze iz straha da će ono što imaju u skorije vrijeme nestati”, objašnjava.

Lokalni ekonomski patriotizam

Nihad Hadžihasanović, direktor prodaje tvrtke Tring, koja se može pohvaliti prvim poslijeratnim kompjuterom proizvedenim u Bosni i Hercegovini, svjestan je da je njihov iskorak ‘podigao na viši nivo stručnost bh. inženjera u naprednim tehnologijama’.

I na tome ne misle stati, nego ‘kuhaju nove stvari, koje su čak i korak dalje od prethodnih projekat’“.

A kad objašnjava tajnu gračaničkog poduzetničkog duha, kaže kako su to ‘briga za porodicu, želja za boljim sutra, izazovi tržišta…’

‘Lokalni ekonomski patriotizam doveo je do rasta cijele gračaničke privrede u svim oblastima, a to znači maksimiziranje iskoristivosti već postojećih proizvoda, ali i ljudskih i materijalnih resursa na lokalnom nivou, primjećuje Hadžihasanocvić.

“Odlaze mladi i iz Gračanice, kao i iz drugih krajeva Bosne i Hercegovine. Prvi motiv nije ekonomski, nego i nedostatak sadržaja, izvjesnosti za formiranje porodice, podizanje djece, rješavanje stambenog problema… Nije to klasična ekonomska emigracija kakva je bila u bivšoj Jugoslaviji, kada su ljudi odlazili sami. Sada odlaze čitave porodice i uzimaju karte u jednom pravcu”, dodaje Čamdžić.

Kako bi zadržali ljude, objašnjava Kurtović, sami poslodavci uključili su se u promociju zanimanja, pa su kroz prezentacije pokušavali približiti djeci radna mjesta koje nude, objasnili kako mogu i zaraditi ako nešto nauče, ponudili im i praksu, pa i stipendiju, a mladim ljudima 300 maraka (150 eura) mjesečno puno bi značilo.

“Školski sistem ne odgovara potrebama privrede i zato nam je nužno uvesti dualni sistem obrazovanja, gdje ćemo dobiti kadrove korisne privredi. Problem su i djeca i roditelji koji ne razumiju potrebe. Ljudi ne znaju da se mogu dobre plate zaraditi u privredi, ali ne žele da se informišu i ne obučavaju se za tražena zanimanja”, ukazuje Sead Jahić, predsjednik gračaničkog Udruženja poslodavaca i samostalnih privrednika.

Izvor: Općina Gračanica / Ustupljeno Al Jazeeri

Priča kako su poslodavci krenuli od osnovnih škola, gdje su formirali sekciju učeničkog poduzetništva, potom u srednjim školama rade na profesionalnoj orijentaciji učenika, a planiraju i angažirati osobu koja će na zanimljiv i kreativan način, koristeći društvene mreže i prednosti suvremene tehnologije, pokušati promijeniti svijest kod mladih ljudi koji, kako kaže, imaju negativan pristup poimanju rada u jednoj firmi.

‘Bijeg’ od društvenih događaja

Na pitanje što nedostaje Gračanlijama, i Melina Kurtović i Mirsad Čamdžić govore o mjestima za društveni život, jer nije dovoljno samo ono što Bosanski kulturni centar, u okviru kojeg djeluje i Radio Gračanica, nudi sugrađanima.

‘Nedostaje nam da odemo na predstavu ili film, možda neki koncert. BKC nudi razne sadržaje, ali ih ljudi ne prihvataju i kao da uvijek vole nešto tuđe, u drugom i velikom gradu. Čak i oni koji imaju za koncert ili za prestižnu predstavu kao da su upali u neku apatiju. Pet maraka [2,5 eura] je bila ulaznica, koliko i kutija cigareta, pa su radije ostali kod kuće nego da su proveli tih sat i po vremena na kvalitetniji način’, konstatira Kurtović.

“Ne treba kod profesionalne orijentacije po svaku cijenu insistirati na fakultetu. To su greške koje prave i djeca i roditelji, jer šta ćemo dobiti – pravnika ili ekonomistu na birou? Dobar majstor ili automehaničar, zavarivač može zaraditi jako dobro”, navodi Jahić.

Problematičan društveni život

Načelnik Helić kaže kako su posao i ljudi koji stvaraju nove vrijednosti uvijek na prvom mjestu, a “privrednici se međusobno pomažu i ako jedan uđe u krizu, drugi se organizuju i pomažu mu, samo da ne propadne”.

Navodi i kako je organiziran društveni život, jer žele da “ljudi i poslije posla sretnije žive”, ali i priznaje kako to “nije ni blizu onoga što ljudima treba”. Na primjedbu građana, koje se mogu čuti, da je “čaršija ostala pusta, a život se preselio u trgovačke centre u industrijskoj zoni” kaže kako to nije slučaj samo u Gračanici. I ne želi, kako kaže, da mu sugrađani postanu roboti.

“Svi postali takvi da u kupovinu idemo automobilom, pa se događa da je grad pust u popodnevnim satima jer se svi premjeste u tržne centre. Ipak, lokalna zajednica tu malo može, jer ponuda, potražnja i interes privatnih vlasnika sve diktiraju. Ne smijemo prihvatiti sistem ‘radno odijelo – pidžama’ i treba nam drugih sadržaja, da ljudi imaju posao, ali i iskoriste slobodno vrijeme kako žele”, konstatira Helić.

U čemu je tajna poduzetnosti?

No, ako se vratimo onome što nosi Gračanicu, postavlja se i logično pitanje – u čemu je tajna poduzetnosti Gračanlija?

Stanovnici Gračanice žale se i da čaršija ostaje pusta, jer je sve orijentirano tržnim centrimaHasan Soha Puškar / Ustupljeno Al Jazeeri

Omer Hamzić, glavni i odgovorni urednik Gračaničkog glasnika i svojevrsni kroničar događanja u tom kraju, ne smatra Gračanicu gospodarskim čudom, baš kao ni druge uspješne sredine, već smatra da je to “rezultat jednog dužeg kontinuiteta i tradicije”. Kaže i kako se “u uslovima tranzicije, privatizacije, pa i rata, pokazalo da su, u ekonomsko-socijalnom pogledu, uslovno rečeno, bolje prošle one sredine koje nisu imale nekadašnje ‘nosioce socijalističkog razvoja’, velike proizvodne firme, koje su, obično zapošljavale gotovo cjelokupno radno-sposobno stanovništvo, pa je od zavisio kompletan život određenih sredina”.

Načelnik: Zadovoljan čovjek stvara novu vrijednost

Načelnik Nusret Helić u poboljšanju standarda radnika očekuje i pomoć države pri čemu je „nužno utvrditi realnu satnicu za čovjeka koji radi i privređuje da može normalno živjeti, jer zadovoljan čovjek stvara novu vrijednost, stimulisan je da radi i razvija se“.

„Ako nema zadovoljnog radnika poslodavcu se gubi tlo pod nogama, jer kad ostane bez radnika, on je u problemu. Država mora mijenjati ambijent kako bi se radilo legalno i smanjio rad na crno, ali nema sluha i dovoljno hrabrosti da se svede administracija u realne okvire. Ako nema reformi svi ćemo zajedno tavoriti na dnu i dogodiće nam se kolaps“, upozorava.

“Tako velike kompanije same po sebi teže su se prilagođavale promijenjenim društvenim okolnostima i drugačijim uslovima poslovanja, mahom su propadale, radnici su gubili posao, teže su se snalazili u privatnom biznisu i uopće u životu, jer su bili navikli na redovnu plaću, teže su mijenjali zanimanje, zanat, nenaviknuti na poljoprivredu kao dopunsko zanimanje”, objašnjava Hamzić.

Po njegovim riječima, primjera je samo u Tuzlanskom kantonu puno i nabraja: Tuzlu, Lukavac, Živinice, Zavidoviće, Zenicu… Na drugoj strani su sredine koje su “imale manje kompanije, zanatsko-proizvodnog tipa, pa su se lakše prestrojavale, lakše preživljavale u ratu, a ljudi su se mogli lakše prilagođavati novim uslovima i imali su navike u takozvanom privatluku poslije radnog vremena, težili su nekim dopunskim zanimanjima”. Jedna od takvih sredina bila je Gračanica, gdje su i prije rata postojali manji pogoni obrtničkog, proizvodnog i uslužnog tipa.

“I ne bih rekao da je ovdje u prvom planu ‘sposobnost za preživljavanje’, već tradicija koja ima dublje korijene, u vremenu prošlom. Kroz to vrijeme izgrađivalo se samopouzdanje kod ljudi, vjerovanje u svoje vlastite mogućnosti, možda manji strah od rizika, a rekao i bih i neki takmičarski duh, ugledanje na komšiju, rođaka, u smislu: ‘kad može on, što ne bih probao i ja'”, dodaje Hamzić.

Sead Jahić, u tom smislu, podsjeća kako su još prije nekoliko desetljeća, u vrijeme Jugoslavije, kad privatni poslovi nisu bili popularni, a Gračanica bila bez velikih gospodarskih kompleksa, njegovi sugrađani imali poduzetničku hrabrost, izraženu solidarnost, ugledali su se jedni na druge, putovali po svijetu i kupili znanje, radili na inovacijama i nikad jedni drugima nisu bili konkurencija. Uz sve to prenosili su znanje u druge kompanije, kaže, imali radne navike i “nikad se nisu vraćali nezavršenog posla”. I tako je ostalo do danas.

Izvor: Al Jazeera