MISLIŠ DA TE NE VOLE SVI LJUDI? UPRAVU SI!

– Ne dozvoli da ti mjerilo uspjeha bude ‘popularnost’ kod ljudi. Nikada te ne mogu svi voljeti i prihvatiti. S druge strane, nikada ne znaš kome si inspiracija, ko u tebi vidi uzora. Nastavi da radiš i nikada ne odustaj radi nekolicine onih koji u tebi ne vide ništa posebno.

Piše: Tarik Dautović

Prije nego što sam došao na Hayat TV, radio sam kao educator i trener za govorništvo i javni nastup.

Poznato je da je javni nastup nešto što velika većina ljudi izbjegava i što kod njih izaziva veliku nervozu i strah. Čak i kod veoma uspješnih i u poslu iskusnih ljudi. Puno je razloga za to i u ovim kolumnama ću da pišem o tome.


Na jednoj svojoj svojoj radionici govorništva i javnog nastupa na pitanje učesnicima zašto ih je strah javnog nastupa, od jednog učesnika dobio odgovor: Zato što mislim da se ljudima neće svidjeti ono o čemu ću da govorim.

Kada sam trebao da održim svoju prvu radionicu imao sam isti strah. Pored mnogih drugih strahova, između ostalog. Poslije sam taj strah savladao. Mislio sam da je svim ljudima koji dođu na moje radionice zanimljivo ono što govorim.

Sve dok nisam održao jednu radionicu na kojoj sam dobio tri/četiri loše ocjene. ‘’Šta je bilo ovim ljudima? Zašto im se nije svidjelo’’, pitanja su koja su me tištila nekoliko dana.

Ne sjećam se da sam ikada na radionici dobio sve desetke, ali ovaj put su me niske ocjene pogodile kao nikada prije (uobičavao sam da nakon svake svoje radionice učesnicima podijelim anektni list na kojem bi oni uspisali ocjenu treninga/radionice i ocijelinili mene kao predavača.

To mi je pomagalo da ispravljam greške i da budem bolji) Već na samoj radionici primijetio sam da su te osobe potpuno nezainteresovane, da su potpuno ‘hladne’. Šta god ja govorio i kako god govorio kod njih nije bilo nikake reakcije.

Nove radionice su bile već zakazane, a meni se ponovo javio strah od neprihvatanja, strah od odbijanja. No, vrlo brzo sam ga se riješio. Sada je talav strah u potpunosti iza mene, bez obzira koji posao obavljao.

Kako? Pa tako što sam shvatio i što znam da se nikada ne može svima svidjeti ono što govorim.

Uvijek će biti neko kome je to dosadno, ko misli da je to glupo, neko ko ga je šef natjerao da dođe na moju radionicu, pa ga iz inata ne zanima. I to je ok. Ne mogu nas svi voljeti. Ne postoji osoba koju su svi voljeli. Pa zašto bismo to bili mi?

Nedavno mi je na mojoj radionici govorništva i javnog nastupa, učesnik javno pred svima rekao da je ono što ja pričam dosadno (u nekom od narednih tekstova pisat ću posebno o tome kako se nositi sa ovakvim i sličnim situacijama). I to je ok.

Ne mogu svima biti zanimljiv. Bez obzira koliko to što govorim zaista bilo zanimljivo. Nismo svi isti. Ali, od dvadeset osoba, meni je samo jedna rekla da sam dosadan. SAMO JEDNA! Nekada će to biti dvije, tri, pet… Ali, nikada neće biti većina.

Tako je u svemu. Šta god u životu budemo radili, uvijek će biti onih koji će nas podržavati i uvijek će biti onih kojima se to neće svidjeti, kojima će to biti dosadno i bezveze. Nebitno da li je njihov takav stav opravdan ili ne.

Na nama je da biramo: hoćemo li dozvoliti da nam ta jedna osoba ‘uništi život’, ili ćemo se okrenuti ostalima koji nas podržavaju i tako ostvariti ono što želimo?

To je zapravo svakodnevna životna borba i dilema: biti zahvalan na onome što imamo, ili sa čežnjom gledati ono što nemamo, pri tome zaboravljajući sve blagodati koje imamo?!

Da zaključim: ako želite da živite mirnim životom ne obazirite se na one koji vas ne prihvataju i ne dozvolite da vas njihovi zajedljivi i zlonamjerni komentari odvrate od vašeg puta.

Najveće ljude u historiji svijeta nisu prihvatali i voljeli svi: od Isusa, preko Poslanika Muhameda, pa do Martina Lutjera Kinga. Zašto onda mislimo da nas treba svi da vole i prihvate? Ne trebaju, a i neće. Ali to također ne treba ni da nas obeshrabri, niti demotiviše.

ljude u historiji svijeta nisu prihvatali i voljeli svi: od Isusa, preko Poslanika Muhameda, pa do Martina Lutjera Kinga. Zašto onda mislimo da nas treba svi da vole i prihvate? Ne trebaju, a i neće.

Ali to također ne treba ni da nas obeshrabri, niti demotiviše