“Nesloboda izražavanja: Znaju li u Sarajevu što znači ‘kruh’?”

Gušenje hrvatskog identiteta u Sarajevu

Pitanje identiteta i slobode izražavanja Hrvata u Sarajevu i dalje izaziva rasprave, naročito kada je riječ o jeziku i kulturnim razlikama. Hrvati u Sarajevu često se suočavaju s poteškoćama zbog govora i specifičnih jezičnih izraza karakterističnih za hrvatski jezik, poput „tisuću“ umjesto „hiljadu“ ili „kruh“ umjesto „hljeb“, itd. Ta lingvistička obilježja, iako prirodna, nerijetko izazivaju nesporazume, pa čak i kritiku, što stvara osjećaj neslobode i nametanja jednog kulturnog identiteta.

Hrvati u Sarajevu suočeni su s implicitnim pritiscima da se prilagode standardima dominantne “bošnjačke” kulture i jezika. Jezična različitost nije samo lingvističko pitanje, već simbolički predstavlja širu potrebu za očuvanjem vlastitog identiteta u multikulturalnom okruženju. Kada se Hrvati suočavaju s nerazumijevanjem ili kritikom zbog jezika, to šalje poruku o neprihvaćanju njihove specifičnosti i otežava im slobodno izražavanje.

Umjesto prihvaćanja i međusobnog razumijevanja, ovakvi nesporazumi mogu produbljivati osjećaj kulturne distance i tjerati ljude na prilagođavanje ili čak asimilaciju. Konstruktivan pristup prema jezičnoj i kulturnoj raznolikosti, uz međusobno uvažavanje, mogao bi poboljšati osjećaj slobode izražavanja svih naroda u Sarajevu i pridonijeti istinskoj inkluziji i suživotu.

Svojevremeno je na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu zabilježen slučaj u kojem su studenti Bošnjaci pokrenuli peticiju protiv profesora Slave Kukića, istaknutog hrvatskog intelektualca, tvrdeći da ga ne razumiju jer često koristi “hrvatske izraze” kao što je riječ „dapače“. Ova situacija dodatno oslikava širi problem neslobode izražavanja i otežane afirmacije hrvatskog identiteta u Sarajevu. Kada se u obrazovnoj instituciji – koja bi trebala biti prostor dijaloga i učenja različitih jezičnih i kulturnih izraza – ovako reagira na riječi koje su specifične za hrvatski jezik, šalje se poruka da nije poželjno govoriti vlastitim jezikom i koristiti vlastite izraze. Umjesto da jezične razlike obogate akademsku i kulturnu raznolikost, one se percipiraju kao prepreke.

Takav pristup stvara klimu u kojoj se Hrvati osjećaju nepoželjno i marginalizirano zbog svog jezika i kulture. Osim što ukazuje na nesigurnost u prihvaćanju različitih kulturnih identiteta, ovaj slučaj postavlja i pitanje o pravima Hrvata u Sarajevu na slobodno izražavanje. Bez uzajamnog poštovanja i otvorenosti prema različitostima, obrazovni prostor može postati poligon za nametanje jednog identiteta, čime se guši sloboda izražavanja i negira doprinos različitih kultura cjelokupnom društvu.