Kad mene više ne bude – Dragutin Tadijanović

Svakog dana sunce zapada. Doći će

Dan od kojeg će se znati: mene

Više nema.

Neće se ništa desiti što nije bilo

Za moga vijeka: mornari će

Ploviti morima, vjetrovi će hujati žalostivo

U granju, savijat će se dozrelo klasje k zemlji.

Voljet će se mladići i djevojke

Kao što se prije njih

Nikada nije volio nitko.

Ujesen, kad voće dozrijeva, kad se beru

Plodovi, prolazit će njih dvoje

Alejom ispred Sveučilišta; zatim će

Šetati pod kestenima na Griču

Držeći se za ruke, dugo, dugo,

Kao što se prije njih nitko

Nije držao nikada. Oni će sjesti na klupu

Starinski i spazit će oboje: na njima leži srebro mjesečine

(Kako je negda počivalo na tebi

I meni, u doba mlade ljubavi). Prije neg se poljube,

Djevojka će šapnuti sjajnom mjesecu: Sanjam li

Ili čitam pjesnika

Koji je pjevao o mojoj ljubavi?

Dragutin Tadijanović