Ivo Andrić – Književnik koji je Bosnu nosio u srcu

Ivo Andrić, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, jedan je od najznačajnijih pisaca našeg podneblja. Rođen u Travniku, Bosna je bila njegova početna tačka, mjesto gdje su se susretale razne kulture, vjere i sudbine, što je u velikoj mjeri obilježilo njegovo djelo i njegov život.

Njegova djela, poput „Na Drini ćuprija“, „Travnička hronika“ i „Prokleta avlija“, svjedoče o tome koliko mu je bilo stalo do Bosne. U njima je prikazao sve slojeve bosanskog društva, sve tuge i radosti, ljude i njihove sudbine, uz neskrivenu empatiju i razumijevanje. Ne postoji drugo mjesto koje bi moglo biti tako bogato inspiracijom za Andrića kao Bosna – s njenim mostovima, avlijama i kavanama.

Kritičari koji tvrde da je Andrić bio ravnodušan ili čak neprijateljski nastrojen prema Bosni, zanemaruju jednu jednostavnu istinu: Andrićeva Bosna nije bajka. To je Bosna kakva jeste, sa svim svojim protivrječnostima. On ju je prihvatao upravo takvu – kao zagonetku koju vrijedi proučavati, a ne kao kulisu za tuđe političke interese.

Mnogi danas pokušavaju tumačiti Andrićevo pisanje na način koji često odudara od njegove stvarne ljubavi prema Bosni. Govore o njemu kao o stranom, pa čak i neprijateljskom posmatraču, zaboravljajući da je cijela njegova književnost protkana dubokom vezom s ovim prostorom. Andrić je znao da je Bosna zemlja bola i patnje, ali i zemlja ljepote, ponosa i snage. Nije bježao od njenog kompleksnog karaktera, već ga je do kraja razotkrivao i uzdizao.

Andrić nije nikada skrivao svoju ljubav prema ovom prostoru. Njegove riječi o mostovima kao simbolima spajanja ljudi, o sudbini običnog čovjeka koji živi „na raskršću vjetrova“, govore više od bilo koje politike ili loših tumačenja. Jer Bosna je za njega bila više od geografskog pojma. Bila je njegova kuća, njegov svijet.

Zato je važno da Andrića ne sudimo po tuđim potrebama, nego po njegovim djelima. U njima Bosna živi, raste i diše. On ju je stvarno i od srca volio, a svaki redak koji je napisao nosi tu iskrenu ljubav. I danas, kad ga čitamo, osjećamo kako nam šapće da je Bosna, ma koliko bila ranjena, uvijek vrijedna toga da bude voljena.

A tu ljubav prema Bosni potvrđuje i ova Andrićeva misao:

Sve moje je iz Bosne…

Ja bih Bosnu nazvao duhovnom domovinom, a kad nekom kraju date takvo ime, sve ste priznali! Bosanski ljudi su prema snazi svoga umeća stvorili svoje običaje, humor, igre, pesme, zagonetke i legende, …svoj eglen – i to mnogo pre nekih drugih naroda koji se na sav glas hvale svojim dubokim duhovnim zaleđem.

lasvanskadolina.info