“Književnost je do danas gledala natrag i plakala za prošlošću”

Književnost je do ove najnovije svoje, industrijalizirane faze bila neka vrsta medija kojim su se prenosili dojmovi od jednog subjekta do drugog, ona je bila žalosna ili vesela, klasično hladna kao Goetheova »Ifigenija« ili ljudski gola kao Molière, ali ovakva mješavina, kakva je danas poplavila evropske izloge, književnost nije bila nikada.

Nema ni jednog tjelesnog dodira, ni mržnje, ni ljubavi, ni užitka, ni stradanja, nema ni jednog mirisa, ni jednog svjetlosnog efekta, koji ne bi bio krivotvoren u današnjim knjigama, što naviru iz rotacionih strojeva kao nabujali potoci, sve u celofanu ili pergameni, sve mirišljive, lakirane, opremljene kao dječje igračke, raznobojne, u beskrajnim količinama.

Dragi fantomi od posljednja dva stoljeća kao Voltaire, Condorcet, Kleist, Schiller, Büchner, Keats, Shelley, Byron, Nietzsche, u tragičnom sukobu sa svojim sredinama, izgleda da su ostavili krvave rezultate svojih stradavanja književnome potomstvu samo zato, da bi se od tih njihovih ljepota stvorili recepti za pisanje zabavnih romana, kakvi se danas fabriciraju po svijetu, nevjerojatnom brzinom.

Književnost je do danas gledala natrag i plakala za prošlošću, ili je vidovito proricala nove pobjede i nove poraze u budućnosti, ona je sanjala kao Hölderlin ili svijetlila kao Byron, a danas laže i vara i krivotvori i zarađuje kao sajamska opica, uz dosadnu dreku štampe; ime joj je legija onih genija, za koje dnevno čitamo po svim novinama da su svjetionici našega vremena, međaši naših književnosti i meteori iz dalekih svjetova najbizarnije nadarenosti. Svako otkrivenje ljepote do ove suvremene cinične tajlorizacije bilo je neka vrsta sretnog izuma: otimati kaosu nepoznato, to je značilo otkrivati ljepote.

Književnost je često bila stravično nesnalaženje pred tajnom zbivanja, udaranje glavom o zid, očajavanje ili ludovanje, živinsko podavanje nagonima u nama bez obzira na to, da li je to samoponiženje dobro ili uobičajeno, ali, danas, to, što se zove evropska beletristika, nije nego zbrka najraznoločnijih smicalica, loše duhovitosti, glasnih efekata, neobično prozirno tkivo proračunane tehnike, u jednu riječ: métier i soignirana propast svega, što je u bilježenju dojmova neposredno ili organsko.

Mjesto instrumentacije, danas se pišu libreti, i sve te bezbrojne knjige, što se prodaju kao produkti lijepe književnosti, nisu drugo nego najbestidnija opereta, tako plitka, te se opaja slavom, kada je postala šlager. Pišu se drame za razonodu radi inscenacije, a ne radi dijaloga, i sve, što danas znači uspjeh jedne knjige nesumnjivo je devedeset posto uvreda za svaku pozitivnu književnu vrijednost.

Svi su formalizmi smrtonosni po iznalaženje književnih istina, ali danas je u književnoj Evropi postalo pravilom, da je mnogo važnije unosno plasirati jednu književnu ideju nego je imati, da je važnije oponašati nego doživljavati, prepisivati nego pisati i književno zarađivati nego imati talenta.

Miroslav Krleža, Smrt Jakoba Wassermanna